Mještanin Prčanja Sreten Vujković, porijeklom sa Njeguša, zavolio je more od djetinjstva, a ribolovom se bavi intenzivnije zadnjih godina. Specijalizovao se za orade, sa ciljem da uhvati malo veći komad, prije svega zbog cijene, jer sa većim primjercima možeš dobru dnevnicu da zaradiš, a osim toga, privlači ga i nadmudrivanje sa ovom „pametnom“ vrstom. Ribarskim vještinama naučio ga je prijatelj Joško Abović, stekao je i svoju praksu, nije amater, ali sebe ne smatra vrhunskim ribarom. Svakog jutra od pet sati štapove nanjeskane račićima postavlja na ponti ispod kuće, tu su i sak i mreža „čuvarka“ u kojoj plivaju ulovljene orade. Da mu orada ne bi promakla, obmotava najlon oko kamenčića i preko toga stavi limenku ili čep. Kad se oglasi „zvučna signalizacija“, to je trenutak kad je orada,kaže, najvjerovatnije ubila raka i on taman ima vremena da potegne udicu, prije no što ona krene da ga nosi. Kad postavi mamce i zabaci udice, Sreto sjedi i čeka u hladu, gdje za stolom pročita poneku stranicu iz knjige „Tako je govorio Zaratustra“ Fridriha Ničea („Mučim ja njega, muči on mene“, kaže u šali).
–Ribanje na orade je mnogo drugačije od svega ostalog pecanja, jer orada je izuzetno inteligentna riba. Ima bezbroj nevjerovatnih priča vezano za nju, koliko je ona pametna, uspjela je da se iskobelja iz mnogih mreža, udica...Uostalom, ne bi koštala 25 eura kilogram da ju je lako uhvatiti, to je činjenica, a onda, ne bi mogla da dostigne tri-četiri kilograma da je glupa, već bi je neka udica već zakačila, kaže Sreto i objašnjava da je prošle sedmice u tri dana uhvatio tri komada, prosječne težine oko 750 grama. Osim što u kući napuni frižider, kad uhvati veće orade, ponudi ih obližnjem ribljem restoranu, gdje su, dodaje, izuzetno korektni.
Orada grize po svakom vjetru, osim kad je „zapadnjak“, on joj smeta i kad dune, možeš da sakupiš štapove i sačekaš povoljniji vjetar. Najbolje grize poslije devet sati, što je zanimljivo, jer su ranije ribari čekali „oruo“ – prelazak noći u dan, tada je to vrijeme bilo najbolje za ribanje. Stvari su se izgleda promijenile, primjećuje Sreto, ni riba nije više kao što je bila, a ni klima nije ista.
Da bi privukli jato predatora, njih nekoliko ribolovaca bacaju „abrum“ - prikupili su i zajedno bacili veliku količinu mušalja i na tom mjestu stavljaju „senj“ ili znak (plovak od plastične boce sa tegom). Kad baca udicu, Sreto orijentaciono zna gdje treba da baca, zna i da je tu čist teren, nema trave, nego je pijesak, pa se mamac dobro vidi. Kvalitetan pribor je važan.
– Idealna kombinacija su štapovi duži od dva ipo metra, to su „šaranski štapovi“, oni odrade veliki posao, zamore ribu, bez potrebe da je ja zamaram i vučem, to je strahovita prednost, kao i prilika što mogu dalje da bacim. Koristim velika olova od 50, 55 ili 60 grama, koja se bacaju daleko, a najlon je debljine 3,5mm. Trudim se da ta „špula“ na mašini bude namotana što više. Trenutno imam poluprofesionalnu opremu – najlon je takve boje da se gubi u sunčevom spektru, idealan, mada mnogi koriste „prevez“- na pola metra do same udice koriste „fluorokarbon“, koji je nevidljiv za lukavu oradu. Moja praksa je pokazala da kad je ona gladna, nije problem nikakav najlon. Glad je najbolji „začin“. Trudim se da udice ne budu ni male ni prevelike, kako ne bih probio osjetljivo tkivo raka, da ne bi uginuo prije no što orada zagrize – prije će to uraditi ukoliko je živ. Koristim nerđajuće, prohramske udice, objašnjava Vujković. Dva štapa sa kompletnom opremom koštaju oko 200 eura, što i nije neka suma, to je četiri kilograma ulovljene orade, što se isplati za nekoga ko se time intenzivno bavi.
Zastoj u kruzing turzmu očigledno pogoduje revitalizaciji podmorskog života, što se vidi i u Veneciji, gdje su se pojavili labudovi, a kod nas su primijećeni delfini, patke, obnavljaju se riblje vrste. Sreto čak misli da su kruzeri dobri za ribare, jer tjera ju ribu iz središta zaliva ka obali, gdje ih čekaju ribarski štapovi. Primjećuje da se krabe ponovo javljaju u većim količinama, one obitavaju samo u čistoj vodi, a sjeća se da je tako bilo i u njegovom djetinjstvu.
M.D.Popović

Nadmudrivanje sa mudrom ribom
– Moj bratanić voli da roni sa opremom i kad je jednom ronio u Dobroti, u plićaku je primijetio tri velike orade. Jedna je bila izuzetno velika, oko četiri kilograma, a dvije druge nešto manje. Vrtjele su se u plićaku, ali, pošto nije bio ponio opremu. pozvao je oca, koji je donio mrežu i njome opkolio orade. Plovak je bio na samoj površini, a olovo na samom dnu, što je bio zid iz koga nijedna riba ne bi pobjegla (osim skakavice, koja preskače). Ova najkrupnija, naravno i najbistrija, sa najviše „iskustva“, ona je došla do mreže, vidjela da ne može nigdje, pa se okrenula i repom napravila udubljenje u pijesku i pobjegla kroz rupu, a za njom i ostale dvije. Nije baš naivno nju uhvatiti, ona je izuzetno pametna,čak i kad je imaš na udici, nisi siguran da ćeš da je izvučeš. Dešavalo se da ona krene, vidiš je, dobro je zakačena, znaš da imaš dobru udicu, da je sve o-kej, da si na vrijeme dao kontru i očekuješ da ćeš je izvući, međutim, ona se zaleti i udari glavom o pontu, o kamen, te skine udicu i ode. Ona ima izuzetno jaku vilicu, često se ujutru na prčanjskoj rivi mogu čuti tupi udarci – to one tada tuku, jer imaju snažne zube, tuku mušlje i njima se hrane.
Kad se peca na raka, najčešće se desi tako, ako je veća orada u pitanju i kad je veliki rak, ona dođe, snimi ga, priđe i udari ga vilicom da bi ga ubila. Onda napravi krug oko njega i pokupi ga. Ona ga ne guta, nego ga drži u ustima i „mulja ga“ i u onom trenutku kad osjeti težinu udice, ona ga ispljune. Tako da ti moraš iskoristiti taj trenutak kad ga je ona uzela, krenula da ga nosi u ustima, to je nekih par sekundi. Ako nisi tu, otići će. Velika orada se neće nikada sama uhvatiti, hoće mala, „neiskusna“, pa će da proguta, inače velika – nema teoretske šanse...